Novogodišnja želja: Pošteni izbori!

Demokratski procesi, izbori i odlučivanje također su ranjivi na korupciju. Antikorupcijska uloga medija i ministra Karamarka mora biti šira, piše u uvodniku nove, siječanjske Banke glavni urednik Željko Ivanković

Autor: Željko Ivanković

U prošloj godini Banka je objavila cijelu seriju podužih tekstova o fenomenu korupcije.

Među ostalim, Vesna Kesić prikazala je knjigu Korupcija u hrvatskom zdravstvu, dr. Dražena Gorjanskog sa suradnicima. Prema autorici riječ je o pravom trileru, koji bi vas obuzeo i da ga čitate na plaži.

Da je slična knjiga objavljena u nekoj drugoj sredini, tvrdi Kesić, uslijedio bi cijeli niz eseja, komentara, javnih rasprava, okruglih stolova i televizijskih diskusija, a sve bi cehovske organizacije bile izazvane ili prisiljene da se očituju. Svjedoci smo da od toga u Hrvatskoj nije bilo ništa.

Političko bankarstvo

U broju posvećenom političkom bankarstvu analizirali smo slučaj BLB/Hypo i koliko je na njegov razvoj utjecala činjenica da su s političke scene u kratkom razdoblju otišli vodeći regionalni političari: Edmund Stoiber, bavarski premijer, Wolfgang Schüssel, austrijski premijer, Jörg Haider, vodeći političar Koruške, Ivo Sanader, hrvatski premijer, a ni Janez Janša i Ferenc Gyurcsany, koji su također bili sumnjičeni za korupciju, više nisu na svojim pozicijama.

Političko bankarstvo karakterizira činjenica da se veliki i izgledni investicijski pothvati, najčešće u nekretnine, preko noći pretvaraju u bezvrijedne promašaje kad zahvaljujući političkim promjenama izostane nužna neformalna potpora u sustavu administracije. Ekskluzivna hotelska naselja i spektakularne marine, koje su u drugim okolnostima izgledne tvornice novca, odjednom se pretvaraju u nedovršene i napuštene ruine.

Isključena iz političkog okoliša nova uprava klagenfurtske centrale Hypo banke u rukama ima samo nekompletnu dokumentaciju o projektima. S druge strane, da se nije upustila u poslove koji su naizgled obećavali, uskočila bi konkurencija i možda uspjela. Za razliku od tržišnog, to se naziva politički rizik i potpuno je neizračunljiv. Budući da je ovdje ključno pitanje kako se donose odluke, realizacija političkih investicija izglednija je u zemljama autoritarne vlasti.

U lošem društvu

Potom smo u tekstu Radili smo što i drugi rade usporedili tretman korupcije u Hrvatskoj i u britanskom Bribery Act 2010 o kojemu se do studenoga prošle godine u Ujedinjenom Kraljevstvu vodila intenzivna javna rasprava.

Vrlo restriktivne zakonske stipulacije uključivale su mogućnost da britanski biznismeni budu kažnjeni i zbog koruptivnog ponašanja inozemnih, a s njima povezanih pravnih osoba. Drugim riječima, dok se u Hrvatskoj “radili smo što i drugi” nastoji prikazati kao olakotna okolnost, u Britaniji je sumnjivo već ako se biznis čak i neoprezno zatekne u lošem društvu.

Osim u državnoj administraciji, Britanci su korupciju situirali također i u privatni sektor, i to najviše u djelatnosti u kojima je tržišna utakmica manje transparentna, jer su cijena i kvaliteta usluga teže usporedivi. Riječ je o raznim oblicima konzultantskih usluga, lobiranju, promociji, odnosima s javnošću… Uskoro, u Hrvatskoj je pukla afera Fimi Media.

Visoka i niska korupcija

Tekst Kleptokracija i pravna država posvetili smo mahom usporedbi između visoke i niske korupcije. U istom broju Banke od studenoga profesor Damir Grubiša s Politologije, opisao je antikorupcijsku evoluciju u Europskoj uniji.

Iako se u Hrvatskoj (intencionalno!?) širi uvjerenje da je ključni problem u tome što smo “svi mi na ovaj ili onaj način korumpirani”, kad preko reda upisujemo djecu u školu, vadimo dozvole ili se guramo kod liječnika, analiza vrlo jasno pokazuje da visoka, politička korupcija alibira nisku, svakodnevnu korupciju, dok obratno ne vrijedi.

Nije točno da je lakše riješiti problem visoke korupcije, da se naprosto uhiti korumpirane dužnosnike, ali da koruptivna narodna kultura iznova proizvodi nove korumpirane političare. Riječ je o zamjeni teza. Problem je visoka korupcija. Ona nije utkana u kulturni obrazac, nego je ugrađena u politički sustav.

To je tema “antikorupcijske kampanje” u ovom broju Banke.

Demokratizacija i korupcija

Korelacija demokracije i korupcije upadljiva je i izrazita: na ljestvici najmanje korumpiranih zemalja uglavnom su one s najsnažnijom i najrazvijenijom demokratskom kulturom (izuzetak je Singapur). Ipak, odnos korupcije i demokracije nije tako jednostavan.

Prije svega, najmanje korumpirane zemlje ujedno su i najbogatije, pa je pitanje prestaje li potreba za korupcijom s bogatstvom ili s razvitkom demokracije. Ili je izostanak korupcije pretpostavka bogatog i demokratskog društva?

Zatim, pitanje je kriterija. Postupak koji se u demokratskim društvima smatra korumpiranim u autoritarnima je često uobičajen način ugovaranja transakcije. Spomenuti jaki srednjoeuropski premijeri bili su u mnoge poslove uključeni neformalno, ali utjecajno, no od toga se – u svoje vrijeme – nije stvarao problem. Angažmanom u slučaju BLB/Hypo Edmund Stoiber možda nije ciljao materijalnu korist nego samo učvršćivanje političke moći. Ipak, ne znači da postupak nije bio korumpiran.

S druge strane, demokracije pate od klijentelizma, koji se prilično uvjerljivo uvrštava među oblike političke korupcije.

Izbori kao metoda kontrole korupcije nisu se pokazali efikasnima.

Za razliku od siromaštva korupcija ne motivira građane na aktivizam; najčešće čekaju da se s time ukoštac uhvati netko drugi. (Riječ je o problemu “kolektivne akcije” i problemu “javnog dobra” za koje malo tko brine).

Demokratska podjela vlasti, putem koje se tijela vlasti međusobno kontroliraju, neefikasna je u suzbijanju korupcije bez pritiska građana.

Statističke nizove, prema kojima iz više demokracije slijedi manje korupcije, dodatno poremećuju zemlje tranzicije iz autoritarnog u demokratski sustav. U njima korupcija eruptira upravo nakon početka demokratizacije kad centralizirana korupcijska mreža ustupi prostor decentraliziranoj sveprisutnoj korupciji (Tajland, Indonezija).

Provincijalna je miopija da je korupcija u Hrvatskoj neusporediva s istorodnim fenomenom u latinoameričkim ili južnoazijskim zemljama. Domaći komentatori i analitičari (naprimjer Miroslav Tuđman u Večernjem listu od 19. prosinca) uglavnom nastoje poistovjetiti korupciju u Hrvatskoj sa sličnim pojavama u zemljama konsolidirane demokracije.

Međutim, korupcija koja se nakon višestranačkih izbora razmahala u zemljama bivšeg socijalizma slijedi krivulju obrnutog U (vidi sliku), kao i u dalekim još-ne-demokratskim zemljama. Dapače, neke sredine nikad i ne prijeđu prijelomnu točku iz formalnog višestranačja prema konsolidiranju demokracije.

Slabe točke demokracije

Problem je u tome što je sama demokracija ranjiva na korupciju, i to u svim svojim sastavnicama: u izborima, javnoj diskusiji, civilnom društvu i decentralizaciji moći.

Sadašnji antikorupcijski napori u Hrvatskoj uglavnom su usmjereni na suzbijanje administrativne korupcije, na uklanjanje devijacija u državnom aparatu kojemu su glasači, birajući svoje političke predstavnike, iskazali povjerenje. Taj aspekt suočavanja s fenomenom korupcije nije zanemariv.

Veći je međutim problem u mogućnosti korumpiranja izbornog mehanizma. Svih posljednjih dvadeset godina višestranačja uvjerljive su bile sumnje u to da se izbori ne provode pošteno.

Za početak, izborne su jedinice prekrajane za svake izbore, i – kako sad stvari stoje – opet će.

Zatim, birački popisi su komedija. Ministarstvo unutarnjih poslova i ministar Tomislav Karamarko vidljivo su angažirani na suzbijanju administrativne korupcije, ali u njihovom djelokrugu je i sređivanje slučajeva gdje su deseci ljudi prijavljeni u jednom jednosobnom stanu.

Unatoč tome, čim izbori prođu, o tome se više ne raspravlja, što sasvim ozbiljno podupire sumnju da oporba i nije neka prava oporba, čime je biračima uskraćena demokratska alternativa.

Također, danas se razotkriva što se i prije znalo – da se kampanje financiraju nelegalnim novcem.

Napokon, hrvatski mediji uopće nisu kapacitirani za kvalitetno praćenje izbora. Godinama su mučili i sebe i publiku dajući jednaki prostor opskurnim i uvjerljivijim kandidatima. Izborne poruke ne selektiraju prema tome koliko su realne, mogu li se uopće i tko ih može provesti, a u očitim lažima i podvalama uživaju umjesto da ih denunciraju.

Sjetimo se samo poreza na imovinu iz posljednjih parlamentarnih izbora. Koliko je SDP-ova ideja bila nerazrađena i u ondašnjoj (i sadašnjoj) administrativnoj situaciji teško provediva, toliko su HDZ-ov odgovor i interpretacija bili promašeni i pokvareni.

Ipak, kad su izbori završili vodeći su komentatori od poraženog opetovano zahtijevali da čestita pobjedniku i da time legitimira jednu očito korumpiranu utakmicu. To je uljepšavanje svakako pridonijelo da se dekontaminacija izbornog procesa odgodi unedogled.

Izborne devijacije

Teorijski, izbori bi trebali uspostaviti što čvršću kontrolu glasača nad njihovim političkim predstavnicima, no posve je jasno – i iz hrvatskog iskustva – da se to ne događa.

Najčešće:

• glasovanje nema nikakvog utjecaja na izabranog, odnosno on ne osjeća nikakvu odgovornost prema onima koji su ga izabrali, ili čak i ne zna zašto su ga izabrali i jesu li ga baš oni izabrali

• glasači nemaju informacija o “njihovom predstavniku”, koje odluke donosi, za što glasa i s kojim obrazloženjima.

Niz je devijacija koje slijede iz takve situacije. Predstavnici se prema glasačima postavljaju kao patroni, a ne kao njihovi povjerenici ili izaslanici. Ili, glasači mogu samo reći “da” ili “ne” cijelom paketu koji kandidat nudi, a ne samo onim dijelovima za koje su zainteresirani. Nerijetko glasači zapravo i nemaju izbora, jer “su svi isti”. A nakon izbora – čak i ako imaju informacije što njihov predstavnik radi – više nad njim nemaju nikakvu kontrolu. Neki hrvatski političari otvoreno zlorabe takvu situaciju, oslanjajući se na nedodirljivost unutar izbornog ciklusa.

Zemlje zrele demokracije razvile su niz mehanizama kojima nastoje doskočiti ranjivostima izbornog mehanizma na koruptivne prijetnje. Koliko su u tome uspješne toliko je demokracija razvijenija, a korupcija manja, što se potpuno uklapa u obrnutu statističku korelaciju između demokracije i korupcije.

Riječ je, među ostalim, o metodama ispitivanja horizontalne i vertikalne odgovornosti, koji su i sami nesavršeni. Naprimjer, među nevladinim organizacijama (civilno društvo) su i korporativističke i klijentelističke asocijacije koje promoviraju posebni interes, a ne javno dobro, no javni diskurs nije razvijen da ih adekvatno dimenzionira. Slučaj Cvjetnog trga, koji je obilježio prošlu godinu, paradigmatičan je.

Slučaj Cvjetnog trga

Darko Polšek, profesor na Filozofiji, upitao se nedavno u jednoj diskusiji kamo svi ti studenti društvenih znanosti odlaze. Ni civilni aktivizam ne profitira od njihove brojnosti, dok u Sloveniji već i svaki grafički dizajner inklinira prema nekoj aktivističkoj asocijaciji. Zato je, paradoksalno za hrvatsko shvaćanje demokracije, Slovenija manje (a ne više) konfliktna nego Hrvatska.

Mediji su u slučaju Cvjetnog trga ustrajali na suprotstavljanju obilježenog hrvatskog poduzetništva, s jedne strane, i pompoznih civilnih udruga, s druge. Politika pretpostavlja konflikte, a demokracija je tu da ih razrješava. No, to se nije dogodilo, ponajviše zato što su unutar izbornog ciklusa izostali elementi tzv. deliberativne (diskurzivne) demokracije (neki je zovu još i participativnom demokracijom, drugi procesnom, za razliku od proceduralne, no za te nijanse ovdje nema prostora).

Prije svega, teško je bilo saznati kako su odluke o Cvjetnom trgu donošene. A zatim, što je još važnije, u donošenje odluka, u konzultacije o odlukama, nisu bile uključene sve strane kojih se to pitanje tiče. To hrvatski demokratski sustav niti očekuje niti zahtijeva. No nerazrješivi konflikti zato nisu nikakav izuzetak nego pravilo.

Demokracija i tržište

Demokracija je oblik preveniranja nasilnih sukoba među socijalnim skupinama. Korupcija u demokratskom sustavu je nasilje u drugom obliku, piše kanadski profesor Mark Warren. Ključno je za korupciju da je ona nejavna, čime deformira ne samo demokraciju nego i uređeno, fer i kompetitivno tržište.

Na konferenciji o Novom modelu rasta hrvatskog gospodarstva u studenome savjetnici premijerke Jadranke Kosor (Lovrinčević i Škegro) otvorili su pitanje koliko hrvatski politički sustav podupire razvitak hrvatskog gospodarstva. Institucionalni ekonomisti posljednjih su godina u nekoliko značajnih knjiga oživjeli tezu da se zrela demokracija i uređena tržišna ekonomija, koja vodi u ekonomski prosperitet i gospodarski rast, međusobno podupiru.

Utoliko je nekorumpiran politički sustav pretpostavka gospodarskog rasta. No, osim administracije, nužno je od korupcije očistiti i izborni mehanizam i mehanizam donošenja odluka unutar izbornog ciklusa.

Izvor: magazin Banka i www.banka.hr