Goran Rotim: Sukcesija imovine SFRJ / Nikad sazvana ostavinska rasprava
15/03/2011
Od ratova Srbije i Crne Gore protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te rata Srbije protiv Kosova prošlo je 20, 16 (13 računajući od kraja mirne reintegracije Istočne Slavonije), 16 i 12 godina. To je bilanca života u miru. „Ostavinska rasprava“ svih sljednica bivše SFRJ potpisana je pod imenom Ugovora o pitanjima sukcesije u Beču 29. lipnja 2001. Prije cijelog desetljeća! I do danas nije provedena.
Ugovor sadržava i anekse: A-pokretna i nepokretna imovina, B-diplomatska i konzularna imovina, C-financijska aktiva i pasiva, D-arhivi, E-mirovine, F-ostala prava, interesi i odgovornosti i G-privatno vlasništvo i stečena prava.
“Javnobilježnički ured“ koji upravalja ovom “ostavinskom raspravom“ nazvan je Zajednički stalni odbor visokih predstavnika i odluke donosi – konsenzusom. Od Beča do danas, u deset godina, sastao se 3 (!) puta: konstitutivno u Skopju, drugi put 2006. u Brdu kod Kranja i 2009. u Beogradu. Njihovo četvrto “druženje“, u Sarajevu, odgađa se već godinu i pol…
Za svaki od 7 aneksa trebao je biti formiran posebni pododbor koji bi konsenzusom dogovarao provedbu svoga resora – A, B, C… U cijelom desetljeću, počeli su s radom samo oni B (diplomatska i konzularna imovina) i C (financijska aktiva i pasiva).
Diplomatska i konzularna imovina…
Na popisu za podjelu veleposlanstava, konzulata i diplomatskih stanova po svijetu našle su se u rukama Srbije 123 nekretnine. Još je 2006. dogovorena podjela njih 44, od kojih Hrvatskoj treba pripasti 10 (tada vrijednih 14 milijuna dolara).
Srbija ni danas ne dopušta podjelu.
Ne pristaje na raspodjelu dogovorenih 44 (atraktivnijih, europskih) nekretnina dok se ne dogovori podjela preostalih (vaneuropskih i udaljenih). Tvrdi kako su joj visoki troškovi održavanja. Tako da se ne bi trebalo čuditi da na sastanku u Sarajevu pokuša fakturirati i račune za struju i vodu Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori za protekla dva desetljeća.
Štoviše, prema Ugovoru o sukcesiji, bila je dužna dopuniti popis od 123 nekretnine. Srbija to nije učinila.
Zagreb je nedavno otkrio tri vrijedna stana u Londonu uknjiženih za potrebe vojnih atašea bivše SFRJ. Na jedan je pred sudom u Londonu uknjižio zabranu raspolaganja, a za preostala dva vodio se spor. Beograd je izgubio oba procesa i platio Zagrebu 52.000 odnosno 57.500 funti sudskih troškova. Plomba je upisana.
Financijska aktiva i pasiva
Potpisom Bečkog ugovora 2001. sljednice su, od Slovenije do Makedonije, preuzele svaka svoj dio dugova bivše SFRJ. Pod pritiskom međunarodne zajednice “oprostile“ su Srbiji milijarde dolara bivših saveznih deviznih rezervi koje je Milošević ionako opljačkao – što prenio sebi, što financirao ratove. “Oprostile“ su i onih 2 milijarde dolara štete Miloševićeva “upada u monetarni sustav“ (tiskanja novca) uoči samog raspada pokojnice i nestanak dinara kao zajedničke valute.
Trebalo je podijeliti nekih 590 milijuna dolara prijavljenih na računima mješovitih banaka u inozemstvu. Većina tih banaka više ne postoji. Novca nema i Srbija do danas ne otkriva gdje je. Kopije arhiva mješovitih banaka u posjedu su bivše Narodne banke Jugoslavije, tj. Srbije, koja opet ne dopušta uvid u njih. Iako to od Beograda traže sve ostale sljednice i iako je obvezan i prema Ugovoru o sukcesiji omogućiti uvid u arhive…
I – to je to. Sve što je u deset godina napravljeno u procesu sukcesije bivše SFRJ.
Ostali aneksi
Dakle, rad na provedbi aneksa A, D, E, F i G još de facto nije ni počeo. Jedan od najzanimljivijih i najvažnijih je G (privatno vlasništvo i stečena prava). Tu je najprije riječ o imovini tvrtki na području “druge“ države.
Kad je riječ o interesima hrvatskih tvrtki, žalosna je činjenica da ne postoji nekakav “centralni registar“ ili cjeloviti popis koji bi obuhvaćao svu imovinu otetu na tlu Srbije ili drugih država.
Proces sukcesije za Zagreb danas vodi Ministarstvo pravosuđa, uz pomoć MVP-a, HFP-a (koji se krajem mjeseca ukida i zajedno sa Središnjim državnim uredom za upravljanje državnom imovinom postaje Agencija za upravljanje državnom imovinom) i HGK. Ta su se pitanja, za vrijeme rata i tajkunske privatizacije, počev od 1992. uglavnom uređivala uredbama Vlade.
Različite su hrvatske institucije vremenom različito propisivale obvezu ili tek mogućnost dostavljanja podataka o takvoj “zatečenoj“ imovini. Pa je sve to rađeno šlampavo i nepotpuno. Nikad objedinjeno.
Javna je tajna u stručnim krugovima, kako su tvrtke „na koljenima“ i pod pritiskom domaćih tajkuna i rata “namjerno ispuštale“ iz bilanci imovinu u Srbiji i drugim republikama i pokrajinama. Kako bi bile „jeftinije“ i kako bi ih se tajkuni lakše dočepali.
Nije bolje ni u Srbiji u kojoj je Đinđićeva vlada početkom 2000-tih (čija je stranka i danas na vlasti) omogućila privatizaciju i prodaju tuđe imovine, pa i hrvatske.
Tu je najznačajniji slučaj INA-e koja je u Srbiji imala 167 benzinskih crpki (izvrsno raspoređenih u svim srbijanskim gradovima), 15 skladišta, 11 drugih objekata i poslovnu zgradu u Beogradu. Sve je to prodano ruskom Lukoilu.
INA u Srbiji vodi pet različitih sudskih sporova u različitim fazama postupka. Vrijednost je procijenjena na 170 millijuna eura, plus izgubljena dobit. Lukoil je zaštićen kupoprodajnim ugovorom sa srbijanskom vladom u kojem stoji da će Beograd iz državnog proračuna pokriti sve eventualne štete od gubitka spora.
Cilj je INA-e i MOL-a, tj. Zagreba i Budimpešte: vratiti stanje stvari na sam početak, u 1990. i doba “balvan revolucije“, kada je odmetnuta INA Srbija “samoupravljački“ provela protupravni referendum o odcjepljenju od Zagreba, iako već tada nije imala prava pravne osobe. Pretvorila se u Beopetrol, koji je Đinđićev nasljednik Zoran Živković prodao Rusima.
Postoji i potraživanje Srbije prema Hrvatskoj: 25 benzinskih crpki Jugopetrola, navodni udio u JANAF-u, brojna odmarališta tvrtki na jadranskoj obali… U istom su statusu, i udjeli HEP-a u srbijanskim i kosovskim termo i hidroelektranama od Đerdapa do Obrovca. Ili trgovine hrvatskoga Borova…
Privatna imovina pravnih osoba, tvrki, sve u svemu nije potraživanje države prema državi i o tome se ne vode niti će se voditi pregovori.
Političari, i srbijanski i hrvatski i ostali, zauzeli su se za princip kako svaka tvrtka pojedinačno pred sudom treba ishoditi svoje pravo. Oni su doduše, na sastanku Zajedničkog odbora za sukcesiju u Beogradu 2009., usvojili preporuku svim vladama “da se suzdrže od donošenja bilo kojih akata i poduzimanja bilo kojih koraka suprotnih odredbama Aneksa G“.
Sljednice su usuglasile da se ova pitanja rješavaju bilateralno, sklapanjem sporazuma o imovinsko-pravnim odnosima.
Hrvatska je potpisala ovakve sporazume sa Slovenijom i Makedonijom, s BiH je parafiran ali ne i potpisan. Srbija je poslala svoj prijedlog sporazuma Zagrebu još prije godinu dana. Činjenica, Hrvatska još nije niti odgovorila, a kamoli počela pregovore. S Crnom Gorom još nema ni prijedloga.
K tome, Srbija pokušava pod Aneks G, kao “kukavičje jaje“ progurati pitanje “stanarskih prava“. Iako je ono, de jure, riješeno, jer u samom tom aneksu piše kako će se “stanarska prava“ rješavati prema nacionalnom zakonodavstvu svake države sljednice.
No, riječ je o političkom interesu, a ne pravnom pitanju.
Ima li kraja “otvorenim pitanjima“…
Od posljednjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj se povlači pitanje “mogućeg povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu“. Tim više što je glavni sadržaj te tužbe, memorial, pisao današnji predsjednik Ivo Josipović. Beograd je na Silvestrovo uoči izbora na kojima će Josipović pobijediti poslao svoju “protutužbu“ za Oluju i ona, najvjerojatnije postaje dio istog procesa.
Kako bi smirili političke strasti, i Josipović i Tadić okreću novu stranicu, klanjaju se sjenama Ovčare i Paulin Dvora, otopljavaju odnose. Josipović uvijek odgovara da ne isključuje mogućnost povlačenja tužbe iz Haaga ako se ostvare njezini ciljevi: – rješenje sudbine nestalih, – povrat kulturnog blaga i – suđenje ratnim zločincima u samoj Srbiji. Politički pragmatično uvijek “zaboravlja“ četvrti zahtjev lijepo napisan u trećem poglavlju tužbe, submissions: isplata ratne štete s osnova počinjenog genocida! Piše da taj iznos države mogu dogovoriti, u suprotnom ga treba sam sud utvrditi.
Činjenica je da iznos može biti i simboličan – recimo 1 euro. Činjenica je i da se svaki spor pa i taj može i izgubiti. Činjenica je i da o povlačenju tužbe ne odlučuje njezin pisac, danas predsjednik, već Vlada i da ona povlačenje nikad nije razmatrala. Činjenica je i da ni jedna vlada (od podnošenja tužbe 1999.) i nema legitimitet da razmatra mogućnost povlačenja tužbe (ili obostranog povlačenja, svejedno).
Ono što javnost često brka s ovom tužbom jest pojam “isplate ratne štete“. Tu je riječ o materijalnoj ratnoj šteti. U ovoj prijašnjoj, haškoj za genocid, riječ je o odšteti za poginule i ranjene (tu je nemoguće izmjeriti novcem, ali je moguće utužiti genocidom, baš kako je to Hrvatska i učinila). Materijalnu ratnu štetu je moguće utvrditi novčano. Štoviše, hrvatska Komisija za procjenu ratnih šteta svoj je posao završila prije više od desetljeća. Utvrđeni iznos: 36 milijardi eura (naš je sadašnji vanjski dug 45 milijardi eura)! Taj iznos nikada nije “fakturiran“ drugoj strani. Posredstvom ICJ-a u Haagu to je nemoguće – jer, međunarodno pravo kaže da se druga strana (ako to ne želi) uopće ne mora očitovati na takvu možebitnu tužbu. I zato je “pojeo vuk magare“…
No, je li baš?
I Zagreb i Beograd zaboravili su na Sporazum o normalizaciji odnosa koji su u Beogradu 23. kolovoza 1996. potpisali Mate Granić i Milan Milutinović. U njegovu 7. članku stoji i ovo: “U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke. U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se, u roku od 30 dana od potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.“
I nikad ništa. Ni zajedničke komisije, a kamoli “Sporazuma o materijalnoj ratnoj odšteti“. Borković i Purda nisu rušili u Valjevu ili Nišu, pa da bi Hrvatska bila dužna za tamošnji crijep ili stolariju. Sve je jasno.
Pacta sunt servanda, ugovor se mora ispuniti, znali su to još tvorci rimskoga prava, a znaju to i hrvatski i srbijanski političari. Znaju to i danas u Rimu, jer neovisno o tome stoluje li ondje Silvio Berlusconi ili Massimo D’Alema, Hrvatska je dužna 30 i kusur milijuna dolara Italiji, temeljem potpisa Josipa Broza Tita zbog protjerivanja esula i/ili optanata nakon Drugog svjetskog rata.
Ozbiljne se države zapadne demokratske tradicije svojih prava i nacionalnih interesa ne odriču nikad. Štoviše, u službi svojih građana, aktivno rade na ostvarenju tih prava i interesa. Hrvatska, kao i mnogo toga drugog, i sva ova pitanja “gura po tepih“, ne stavlja na pravo mjesto te ne radi sustavno i pragmatično. A htjela bi postati uvaženom članicom EU-a. I postat će i to je dobro. No, s ovakvim šupljinama u temeljima, sličnija Grčkoj nego Austriji ili Danskoj.
*Autor je urednik vanjskopolitičkog magazina Paralele HTV-a
