Željko Ivanković: Japan, mon amour

U Japan se čovjek nevjerojatno lako zaljubi

Piše: Željko Ivanković

 

Starije čitatelje naslov ovog teksta mogao bi asocirati na slavni film “Hiroshima ljubavi moja” francuskog klasika Alaina Resnaisa, za koji je scenarij napisala vjerojatno još čuvenija Marguerite Duras, francuska spisateljica rođena u Saigonu, velika poštovateljica i zaljubljenica u Aziju.

 

 

U Japan se čovjek zaista lako zaljubi. Komentari na internetskim stranicama širom svijeta, ispod tekstova o potresu stoljetne snage i njegovim katastrofalnim posljedicama, prepuni su sjećanja čitalaca na predivne ljude Japana s kojima nitko nije doživio neku neugodu, ili se suočio s problemom a da mu netko nije odmah priskočio u pomoć.

Zapadnjak koji se zatekne u tom potpuno stranom svijetu, koji u prvi mah gotovo nemoguće dešifrirati već zbog pisma i jezične barijere, početne frustracije prevlada kad shvati da je – u situacijama u kojima ne zna što sad – najbolje da stane i čeka: netko će već prići i pomoći otvoriti izlaz iz problema. Neće vas ostaviti bez nade. Čak i u situaciji prijeteće kataklizme, moji japanski prijatelji ne sumnjaju da će “oni to prevladati”.

Spremnost na suočavanje s realnošću

Za svaki problem postoji neko rješenje, najčešće već predviđeno, ukalkulirano. U tom je pogledu riječ o kulturi vrhunskog racionalizma.

Nasuprot uobičajenim zapadnjačkim mistifikacijama duha Dalekog Istoka (čiji je možda najjeftiniji izraz blesavo ironiziranje u filmu “Kill Bill“ Quentina Tarantina), Japan i Japance karakterizira – i razlikuje od ostatka svijeta – jedna izvanredna spremnost na suočavanje s realnošću. Nema izbjegavanja i izmotavanja, i tu se pojavljuju možda najveći nesporazumi sa Zapadom.

Japanski način nije način na koji smo navikli, ali su oni sa svijetom oko sebe još uvijek u sasvim direktnoj vezi.

Negdje na samom početku mog dvoipolgodišnjeg boravka u Tokyju, grupi inozemnih diplomata prezentirana su u Institutu za robotiku recentna dostignuća u sposobnosti robota da vide, prepoznaju glas, komuniciraju, razumijevaju, trče, penju se, obavljaju poslove i rješavaju zadatke.

U vremenu predviđenom za pitanja jedan od zapadnih diplomata priznao je iznenađujuća dostignuća, ali se ipak javno začudio: Zašto Japanci robote grade kao humanoide, kad bi – možda – sve te zadatke lakše ispunjavali da nisu antropomorfni?

Šinto i duhovnost

Japanski inženjer se nasmiješio – uvijek se nasmiješe kad im je neugodno ili kad imaju problem – a zatim je pokušao u jednostavnim crtama opisati njihov način života i tradiciju, odnose među ljudima i odnos ljudi prema prirodi i stvarima. U tom je opisu svoje mjesto dobila i japanska šintoistička religija.

Iz njegova su objašnjenja mnogi slušatelji izveli potpuno pogrešan zaključak (koji japanski inženjer uostalom nikad ne bi rekao) da samo Japanci mogu, a Zapadnjaci ne mogu razumjeti zašto njihove robote, unatoč preprekama modeliraju da izgledaju kao ljudi ili životinje.

Šintoizam je zapravo vrlo jednostavna animistička religija, koja duhovnost vidi ne samo u čovjeku, nego i u životinjama, biljkama i, dakako, u stvarima, u kamenu, potoku, jezeru i planini.

Nema Japanca koji nije beskrajno zaljubljen u Fuji-san, gospođu Fuji, prekrasni vulkanski stožac sa snježnobijelom kapom na vrhu najviše japanske planine. Kad je vidi uživo, i malo koji Zapadnjak može odoljeti njezinoj veličanstvenoj i skromnoj ljepoti.

Animizam i pankompjucionalizam

U filmu “Dersu Uzala“, Akira Kurosawe, glavni junak razgovara, ljuti se i svađa s vatrom. Nije blesav. Njezino pucketanje govori dolazi li oluja i koliko će noć biti hladna. Naravno, antropocentrični Zapadnjak reći će da pucketanje i plamen vatre ovise o atmosferskim prilikama, da vatra ništa sama od sebe ne govori, nego da šumski čovjek iz zvukova vatre i izgleda plamena po iskustvu zaključuje što ga čeka.

Ali, to u biti ne mijenja stvar. Prema suvremenoj struji u teoriji informacija nazvanoj pankompjucionalizam (pan-computationalism) sve može biti predstavljeno kao informacijski sistem: zgrade, vulkani, tvrtke, automobili, večera. Sve treba shvatiti kao sustav znakova, signala.

U čemu je onda problem ako su japanske novine Veliki Tohoku Potres od 11. ožujka odmah opisale kao Gnjev Prirode. Kome nije, čitajući vijesti iz Japana, ponovo palo na um da je Zemlja zapravo živa, da nisu žive samo biljke, životinje i čovjek, nego da je živ i planet. Uostalom, zar i u našoj tradiciji ne postoje one kornjače koje nose Zemlju na svojim oklopima.

Koji bi smisao imali roboti kad ne bi bili antropomorfni? Oni su zamišljeni da budu na pomoć, da budu pri ruci, prijateljski, da imaju karakter. Osim toga, razvoj suvremenih računala sve se manje oslanja na računanje, a sve više na istraživanje kako se signali registriraju, formiraju, prenose i obrađuju u živom svijetu. Animizam upućuje na modeliranje svijeta prema prirodi.

Pitanje je naravno koliko su taj princip Japanci slijedili i kad su na obali Tihog oceana i širom zemlje napravili seriju nuklearnih elektrana. To pitanje nije ostalo prešućeno ni u Japanu i nema sumnje da će nakon što prođe ova bitka u kojoj se bore tako strpljivo i herojski uslijediti cijeli niz poznatih japanskih isprika, kajanja i preuzimanja odgovornosti.

Preuzimanje odgovornosti

Također na samom početku mojeg boravka u Japanu, Junichiro Koizumi, tadašnji japanski premijer s visokim autoritetom u javnosti, otvorio je u središtu Tokya, na Roppongy Hills, neboder Mori. Riječ je o jednom od onih čuda suvremene tehnike od stotinjak katova, o samoregulirajućem sustavu koji se na potresu uvija i  pleše (antropomorfno), na koji  je bio ponosan cijeli Japan.

Nekoliko dana nakon otvorenja četvorogodišnje se dijete istrglo majci iz ruke, potrčalo prema pokretnim vratima, čiji ga signalni sustav nije registrirao, i – stradalo. Uslijedila je istraga ali i prije njezinog formalnog završetka svoj dio odgovornosti za moguće propuste i neoprez javno su preuzeli i arhitekti, graditelji i upravitelji nebodera, i proizvođač vrata i državni regulator koji propisuje pravila sigurnosti takvih građevina, a Koizumi je izrazio suosjećanje obitelji djeteta.

Nije bila riječ ni o kakvom formalnom, ceremonijalnom posipanju pepelom. Riječ je o općeprihvaćenom stavu da moral ima svoju ulogu, nevezano o proceduralnom utvrđjivanju krivnje. Odnosno, bio kriv ili ne, svatko je u svom dijelu preuzeo obavezu da poduzme sve  da se slična stvar ne ponovi.

Ta nevjerojatna hrabrost u suočavanju s realnošću, bilo da je riječ o prirodi ili vlastitim propustima, vidljiva je i u ponašanju u najnovijoj katastrofi. Ljudi su šokirani, pišu mi prijatelji, u strahu su što će biti poslije, kako će dalje, ali ne paničare, ponašaju se disciplinirano i s povjerenjem jedni u druge.

Vladi se zamjera presporo provjeravanje informacija, no ljudi i dalje slijede domaće instrukcije, a manje padaju pod utjecaj ino-medija, iza čijeg izvještavanja čak i u ovakvim tragičnim trenutcima može stajati i skrivenih poruka. Uostalom, u Sjedinjenim je Državama upravo okončana istraga koja je pokazala da uzrok ubrzavanja Toyotinih modela nije bio u elektroničkom sustavu proizvedenom u Japanu, a zbog čega su na servis povučeni milijuni automobila.

Ono što je posve sigurno to je da se u Japanu nakon ovakve katastrofe neće pojaviti bande koje će pljačkati kao što su se formirale u New Orleansu nakon poplave.

Put u svemir

Nedostaje li mi Japan? Naravno! Nedostaje mi robot u Toshibinom muzeju u Kawasakiju koji je u stanju zavrtjeti zvrk duž oštrice samurajske sablje.  To je japanska vještina, ali robotu daju užu sablju da iskušaju ne njegove nego svoje mogućnosti. Jer, taj je robot ipak čovjekov proizvod.

Neću sad govoriti o sačuvanim tisućljetnim hramovima, oni su posebna priča,  kao i suvremeni kulturni toponimi, Shibuya i Harajuku gdje teenagerice dolaze pokazati svoj nevjerojatni talent za eksperimentiranje u bojanju lica i ukrašavanju (sve je vidljivo na Google.com). Nije trenutak ni za objašnjavanje kako se vjerovanje u reinkarnaciju odražava u svakodnevnom životu i shvaćanju vremena.

Nedostaje mi 35-milijunska tokijska urbana aglomeracija, koja je izvanredno čista, vedra neba, u kojoj nema slumova, gdje stotine vlakova besprijekorno točno ulaze na svoje stanice, a svi na sastanke dolaze pripremljeni i barem koju minutu ranije.

Ako ljudska vrsta ikad bude uspostavljala stanice na drugim nebeskim tijelima japansko iskustvo u organizaciji bit će joj neprocjenjivo vrijedno. Uostalom, Japanci su, prema predaji, od tamo i došli.

Čudi li što je na vijest o seriji katastrofa u Japanu jedna od prvih asocijacija bila parafraza naslova francuskog klasika: Japan, mon amour.

www.banka.hr