Piše: Željko Ivanković

Autor: Željko Ivanković

U prošloj godini Banka je objavila cijelu seriju podužih tekstova o fenomenu korupcije.

Među ostalim, Vesna Kesić prikazala je knjigu Korupcija u hrvatskom zdravstvu, dr. Dražena Gorjanskog sa suradnicima. Prema autorici riječ je o pravom trileru, koji bi vas obuzeo i da ga čitate na plaži.

Da je slična knjiga objavljena u nekoj drugoj sredini, tvrdi Kesić, uslijedio bi cijeli niz eseja, komentara, javnih rasprava, okruglih stolova i televizijskih diskusija, a sve bi cehovske organizacije bile izazvane ili prisiljene da se očituju. Svjedoci smo da od toga u Hrvatskoj nije bilo ništa.

Političko bankarstvo

U broju posvećenom političkom bankarstvu analizirali smo slučaj BLB/Hypo i koliko je na njegov razvoj utjecala činjenica da su s političke scene u kratkom razdoblju otišli vodeći regionalni političari: Edmund Stoiber, bavarski premijer, Wolfgang Schüssel, austrijski premijer, Jörg Haider, vodeći političar Koruške, Ivo Sanader, hrvatski premijer, a ni Janez Janša i Ferenc Gyurcsany, koji su također bili sumnjičeni za korupciju, više nisu na svojim pozicijama.

Političko bankarstvo karakterizira činjenica da se veliki i izgledni investicijski pothvati, najčešće u nekretnine, preko noći pretvaraju u bezvrijedne promašaje kad zahvaljujući političkim promjenama izostane nužna neformalna potpora u sustavu administracije. Ekskluzivna hotelska naselja i spektakularne marine, koje su u drugim okolnostima izgledne tvornice novca, odjednom se pretvaraju u nedovršene i napuštene ruine.

Isključena iz političkog okoliša nova uprava klagenfurtske centrale Hypo banke u rukama ima samo nekompletnu dokumentaciju o projektima. S druge strane, da se nije upustila u poslove koji su naizgled obećavali, uskočila bi konkurencija i možda uspjela. Za razliku od tržišnog, to se naziva politički rizik i potpuno je neizračunljiv. Budući da je ovdje ključno pitanje kako se donose odluke, realizacija političkih investicija izglednija je u zemljama autoritarne vlasti.

U lošem društvu

Potom smo u tekstu Radili smo što i drugi rade usporedili tretman korupcije u Hrvatskoj i u britanskom Bribery Act 2010 o kojemu se do studenoga prošle godine u Ujedinjenom Kraljevstvu vodila intenzivna javna rasprava.

Vrlo restriktivne zakonske stipulacije uključivale su mogućnost da britanski biznismeni budu kažnjeni i zbog koruptivnog ponašanja inozemnih, a s njima povezanih pravnih osoba. Drugim riječima, dok se u Hrvatskoj “radili smo što i drugi” nastoji prikazati kao olakotna okolnost, u Britaniji je sumnjivo već ako se biznis čak i neoprezno zatekne u lošem društvu.

Osim u državnoj administraciji, Britanci su korupciju situirali također i u privatni sektor, i to najviše u djelatnosti u kojima je tržišna utakmica manje transparentna, jer su cijena i kvaliteta usluga teže usporedivi. Riječ je o raznim oblicima konzultantskih usluga, lobiranju, promociji, odnosima s javnošću… Uskoro, u Hrvatskoj je pukla afera Fimi Media.

Visoka i niska korupcija

Tekst Kleptokracija i pravna država posvetili smo mahom usporedbi između visoke i niske korupcije. U istom broju Banke od studenoga profesor Damir Grubiša s Politologije, opisao je antikorupcijsku evoluciju u Europskoj uniji.

Iako se u Hrvatskoj (intencionalno!?) širi uvjerenje da je ključni problem u tome što smo “svi mi na ovaj ili onaj način korumpirani”, kad preko reda upisujemo djecu u školu, vadimo dozvole ili se guramo kod liječnika, analiza vrlo jasno pokazuje da visoka, politička korupcija alibira nisku, svakodnevnu korupciju, dok obratno ne vrijedi.

Nije točno da je lakše riješiti problem visoke korupcije, da se naprosto uhiti korumpirane dužnosnike, ali da koruptivna narodna kultura iznova proizvodi nove korumpirane političare. Riječ je o zamjeni teza. Problem je visoka korupcija. Ona nije utkana u kulturni obrazac, nego je ugrađena u politički sustav.

To je tema “antikorupcijske kampanje” u ovom broju Banke.

Demokratizacija i korupcija

Korelacija demokracije i korupcije upadljiva je i izrazita: na ljestvici najmanje korumpiranih zemalja uglavnom su one s najsnažnijom i najrazvijenijom demokratskom kulturom (izuzetak je Singapur). Ipak, odnos korupcije i demokracije nije tako jednostavan.

Prije svega, najmanje korumpirane zemlje ujedno su i najbogatije, pa je pitanje prestaje li potreba za korupcijom s bogatstvom ili s razvitkom demokracije. Ili je izostanak korupcije pretpostavka bogatog i demokratskog društva?

Zatim, pitanje je kriterija. Postupak koji se u demokratskim društvima smatra korumpiranim u autoritarnima je često uobičajen način ugovaranja transakcije. Spomenuti jaki srednjoeuropski premijeri bili su u mnoge poslove uključeni neformalno, ali utjecajno, no od toga se – u svoje vrijeme – nije stvarao problem. Angažmanom u slučaju BLB/Hypo Edmund Stoiber možda nije ciljao materijalnu korist nego samo učvršćivanje političke moći. Ipak, ne znači da postupak nije bio korumpiran.

S druge strane, demokracije pate od klijentelizma, koji se prilično uvjerljivo uvrštava među oblike političke korupcije.

Izbori kao metoda kontrole korupcije nisu se pokazali efikasnima.

Za razliku od siromaštva korupcija ne motivira građane na aktivizam; najčešće čekaju da se s time ukoštac uhvati netko drugi. (Riječ je o problemu “kolektivne akcije” i problemu “javnog dobra” za koje malo tko brine).

Demokratska podjela vlasti, putem koje se tijela vlasti međusobno kontroliraju, neefikasna je u suzbijanju korupcije bez pritiska građana.

Statističke nizove, prema kojima iz više demokracije slijedi manje korupcije, dodatno poremećuju zemlje tranzicije iz autoritarnog u demokratski sustav. U njima korupcija eruptira upravo nakon početka demokratizacije kad centralizirana korupcijska mreža ustupi prostor decentraliziranoj sveprisutnoj korupciji (Tajland, Indonezija).

Provincijalna je miopija da je korupcija u Hrvatskoj neusporediva s istorodnim fenomenom u latinoameričkim ili južnoazijskim zemljama. Domaći komentatori i analitičari (naprimjer Miroslav Tuđman u Večernjem listu od 19. prosinca) uglavnom nastoje poistovjetiti korupciju u Hrvatskoj sa sličnim pojavama u zemljama konsolidirane demokracije.

Međutim, korupcija koja se nakon višestranačkih izbora razmahala u zemljama bivšeg socijalizma slijedi krivulju obrnutog U (vidi sliku), kao i u dalekim još-ne-demokratskim zemljama. Dapače, neke sredine nikad i ne prijeđu prijelomnu točku iz formalnog višestranačja prema konsolidiranju demokracije.

Slabe točke demokracije

Problem je u tome što je sama demokracija ranjiva na korupciju, i to u svim svojim sastavnicama: u izborima, javnoj diskusiji, civilnom društvu i decentralizaciji moći.

Sadašnji antikorupcijski napori u Hrvatskoj uglavnom su usmjereni na suzbijanje administrativne korupcije, na uklanjanje devijacija u državnom aparatu kojemu su glasači, birajući svoje političke predstavnike, iskazali povjerenje. Taj aspekt suočavanja s fenomenom korupcije nije zanemariv.

Veći je međutim problem u mogućnosti korumpiranja izbornog mehanizma. Svih posljednjih dvadeset godina višestranačja uvjerljive su bile sumnje u to da se izbori ne provode pošteno.

Za početak, izborne su jedinice prekrajane za svake izbore, i – kako sad stvari stoje – opet će.

Zatim, birački popisi su komedija. Ministarstvo unutarnjih poslova i ministar Tomislav Karamarko vidljivo su angažirani na suzbijanju administrativne korupcije, ali u njihovom djelokrugu je i sređivanje slučajeva gdje su deseci ljudi prijavljeni u jednom jednosobnom stanu.

Unatoč tome, čim izbori prođu, o tome se više ne raspravlja, što sasvim ozbiljno podupire sumnju da oporba i nije neka prava oporba, čime je biračima uskraćena demokratska alternativa.

Također, danas se razotkriva što se i prije znalo – da se kampanje financiraju nelegalnim novcem.

Napokon, hrvatski mediji uopće nisu kapacitirani za kvalitetno praćenje izbora. Godinama su mučili i sebe i publiku dajući jednaki prostor opskurnim i uvjerljivijim kandidatima. Izborne poruke ne selektiraju prema tome koliko su realne, mogu li se uopće i tko ih može provesti, a u očitim lažima i podvalama uživaju umjesto da ih denunciraju.

Sjetimo se samo poreza na imovinu iz posljednjih parlamentarnih izbora. Koliko je SDP-ova ideja bila nerazrađena i u ondašnjoj (i sadašnjoj) administrativnoj situaciji teško provediva, toliko su HDZ-ov odgovor i interpretacija bili promašeni i pokvareni.

Ipak, kad su izbori završili vodeći su komentatori od poraženog opetovano zahtijevali da čestita pobjedniku i da time legitimira jednu očito korumpiranu utakmicu. To je uljepšavanje svakako pridonijelo da se dekontaminacija izbornog procesa odgodi unedogled.

Izborne devijacije

Teorijski, izbori bi trebali uspostaviti što čvršću kontrolu glasača nad njihovim političkim predstavnicima, no posve je jasno – i iz hrvatskog iskustva – da se to ne događa.

Najčešće:

• glasovanje nema nikakvog utjecaja na izabranog, odnosno on ne osjeća nikakvu odgovornost prema onima koji su ga izabrali, ili čak i ne zna zašto su ga izabrali i jesu li ga baš oni izabrali

• glasači nemaju informacija o “njihovom predstavniku”, koje odluke donosi, za što glasa i s kojim obrazloženjima.

Niz je devijacija koje slijede iz takve situacije. Predstavnici se prema glasačima postavljaju kao patroni, a ne kao njihovi povjerenici ili izaslanici. Ili, glasači mogu samo reći “da” ili “ne” cijelom paketu koji kandidat nudi, a ne samo onim dijelovima za koje su zainteresirani. Nerijetko glasači zapravo i nemaju izbora, jer “su svi isti”. A nakon izbora – čak i ako imaju informacije što njihov predstavnik radi – više nad njim nemaju nikakvu kontrolu. Neki hrvatski političari otvoreno zlorabe takvu situaciju, oslanjajući se na nedodirljivost unutar izbornog ciklusa.

Zemlje zrele demokracije razvile su niz mehanizama kojima nastoje doskočiti ranjivostima izbornog mehanizma na koruptivne prijetnje. Koliko su u tome uspješne toliko je demokracija razvijenija, a korupcija manja, što se potpuno uklapa u obrnutu statističku korelaciju između demokracije i korupcije.

Riječ je, među ostalim, o metodama ispitivanja horizontalne i vertikalne odgovornosti, koji su i sami nesavršeni. Naprimjer, među nevladinim organizacijama (civilno društvo) su i korporativističke i klijentelističke asocijacije koje promoviraju posebni interes, a ne javno dobro, no javni diskurs nije razvijen da ih adekvatno dimenzionira. Slučaj Cvjetnog trga, koji je obilježio prošlu godinu, paradigmatičan je.

Slučaj Cvjetnog trga

Darko Polšek, profesor na Filozofiji, upitao se nedavno u jednoj diskusiji kamo svi ti studenti društvenih znanosti odlaze. Ni civilni aktivizam ne profitira od njihove brojnosti, dok u Sloveniji već i svaki grafički dizajner inklinira prema nekoj aktivističkoj asocijaciji. Zato je, paradoksalno za hrvatsko shvaćanje demokracije, Slovenija manje (a ne više) konfliktna nego Hrvatska.

Mediji su u slučaju Cvjetnog trga ustrajali na suprotstavljanju obilježenog hrvatskog poduzetništva, s jedne strane, i pompoznih civilnih udruga, s druge. Politika pretpostavlja konflikte, a demokracija je tu da ih razrješava. No, to se nije dogodilo, ponajviše zato što su unutar izbornog ciklusa izostali elementi tzv. deliberativne (diskurzivne) demokracije (neki je zovu još i participativnom demokracijom, drugi procesnom, za razliku od proceduralne, no za te nijanse ovdje nema prostora).

Prije svega, teško je bilo saznati kako su odluke o Cvjetnom trgu donošene. A zatim, što je još važnije, u donošenje odluka, u konzultacije o odlukama, nisu bile uključene sve strane kojih se to pitanje tiče. To hrvatski demokratski sustav niti očekuje niti zahtijeva. No nerazrješivi konflikti zato nisu nikakav izuzetak nego pravilo.

Demokracija i tržište

Demokracija je oblik preveniranja nasilnih sukoba među socijalnim skupinama. Korupcija u demokratskom sustavu je nasilje u drugom obliku, piše kanadski profesor Mark Warren. Ključno je za korupciju da je ona nejavna, čime deformira ne samo demokraciju nego i uređeno, fer i kompetitivno tržište.

Na konferenciji o Novom modelu rasta hrvatskog gospodarstva u studenome savjetnici premijerke Jadranke Kosor (Lovrinčević i Škegro) otvorili su pitanje koliko hrvatski politički sustav podupire razvitak hrvatskog gospodarstva. Institucionalni ekonomisti posljednjih su godina u nekoliko značajnih knjiga oživjeli tezu da se zrela demokracija i uređena tržišna ekonomija, koja vodi u ekonomski prosperitet i gospodarski rast, međusobno podupiru.

Utoliko je nekorumpiran politički sustav pretpostavka gospodarskog rasta. No, osim administracije, nužno je od korupcije očistiti i izborni mehanizam i mehanizam donošenja odluka unutar izbornog ciklusa.

Izvor: magazin Banka i www.banka.hr

Odlazeći u kino pogledati nastavak Wall Street-a Olivera Stonea očekivao sam ekranizaciju teorije zavjere na tragu slavnog filma JFK. Uslijedilo je prilično iznenađenje. Odgledao sam studiju o ljudskoj prirodi u kojoj se na filmskoj ploči nisu kretale samo crne i bijele figure kao u prvom filmu iz 1987.

U drugom filmu Stone je pokušao odgovoriti na puno teža pitanja. Što su to baloni, mjehuri, prenapuhane cijene i krize? Otkud dolaze i jesu li neizbježni proizvod ljudske prirode?

Prva crno-bijela verzija

Ako kojim slučajem niste gledali film Olivera Stonea Wall Street iz 1987., vrlo kratki sažetak koji treba poznavati radi interpretacije nastavka iz 2010., izgleda ovako: Gordon Gekko (Michael Duoglas) je mešetar koji osim što kupuje i prodaje dionice na temelju sumnjivo pribavljenih informacija tu i tamo kupi i preproda ili likvidira poneku kompaniju rješavajući se radnika. Njegov karakter dolazi do izražaja na skupštini dioničara jednog dioničkog društva kada Gekko izgovara legendarnu rečenicu: „Pohlepa, dame i gospodo, u nedostatku bolje riječi, jest dobra.“

Bud Fox (Charlie Sheen) mladi je broker željan uspona, uzbuđenja i bogatstva. U njemu se bore agresivni Bud i pitomi Budy – dečko iz provincije u kojeg je otac usadio kult obitelji, rada i morala. Gekko koristi Buda ne bi li jeftino kupio kompaniju u kojoj je njegov otac proveo cijeli radni vijek i u likvidaciji zaradio, ne mareći za radnike koji će ostati bez posla.

Nakon brojnih prevrata i smicalica u kojima je Bud pomogao Gekku usput uživajući u novcu, ljepoticama i umjetninama, nastupa jedan od ironičnih trenutaka filmske povijesti. U newyorškoj noći nabijenoj krajnjom patetikom Bud Fox moren unutarnjom dvojbom i nesanicom izlazi na balkon. Charley Sheen postavlja krajnje neuvjerljiv izraz na svoje glumačko lice i izgovara rečenicu koju pravi ljudi, čak i kada imaju takvu dvojbu, ne izgovaraju naglas: „Who am I?“.

Slijedi rasplet u kojemu moralno osviješteni Bud surađuje s policijom. Ozvučen susreće Gekka, pa tijekom fizičkog i verbalnog obračuna istražitelji imaju što za čuti.

U ovoj priči postoji sve što je potrebno za klasičnu fabulu. Tu je negativac (Gekko), nasuprot njemu je pozitivni lik (Budov otac), a tu je i sin razmetni koji pati razapet između zemaljskih užitaka Gekkova svijeta i moralnih visova očeva neba. Tu je i država, odnosno policija i sud, koji brzo i efikasno rješavaju problem tako da su u priči posve neprimjetni: gledatelja se ne zamara time jesu li dokazi prikupljeni na zakonit način. Na kraju je sve kao u bajci za malu djecu: moral Budova oca pobjeđuje, sin je izveden na pravi put, a zli Gekko završava gdje mu je i mjesto – iza debelih rešetaka. Film nije crno-bijeli, ali poruka jest.

Kontroverzni Oliver Stone

Tada, 1987., drugo i nije bilo za očekivati od kontroverznog redatelja i scenarista Olivera Stonea, koji je prošao put od borca na prvim crtama bojišnice u Vijetnamu, što je na njega u formativnim godinama očito ostavilo dubok trag, do autora filma JFK, u kojem je atentat na Kennedya prikazan kao unutarnja američka zavjera. Kontroverzni odnos prema Castru i Kubi zaokružuje plošnu sliku o slavnom scenaristu i redatelju.

Dvadeset i tri godine kasnije, Oliver Stone ima šezdeset i četiri godine. Snima nastavak Wall Street-a, neobično jednostavnog naslova: „Novac nikad ne spava“.

Wall Street II: verzija u boji

Gekko (dvadeset i tri godine stariji Michael Douglas), kojemu je poprilična svota od stotinjak milijuna „zaostala“ na računu u Švicarskoj, sklapa sporazum s kćeri Winnie da će joj dati novac ako će se brinuti o njemu po izlasku iz zatvora. Gekkov sin se u međuvremenu predozira, a kćer – koja piše za ljevičarski internetski portal i podržava Baracka Obamu, za to optuži oca. Ona tako prekrši dogovor i ne dočeka oca iz zatvora, ali zadrži sto milijuna dolara.

Iako je u stvarnom svijetu teško pronaći novinarku ljevičarskog portala s tajnim računom u Švicarskoj koja voli investicijskog bankara, ovdje je takva umjetnička sloboda dopustiva. Winnein dečko je mladi bankar Jacob Moore koji gleda kako u financijskoj krizi 2008. propada investicijska banka u kojoj je radio od početka karijere i uspeo se do neformalnoga mjesta „protežea“ najstarijega partnera u banci – Loua Zabela. Zabel je prisiljen prodati banku, jednu od investicijskih uzdanica Wall Street-a, za simboličnu i za njega ponižavajuću svotu od tri dolara po dionici. Zabel zbog toga počini samoubojstvo.

Iako s popriličnim bonusom na računu, mladi je Jacob zbunjen ali i željan nastaviti s poslovima financiranja ulaganja u alternativne izvore energije. No posao je zapeo u krizi. Jacob odlazi na predavanje Gordona Gekka koji po izlasku iz zatvora promovira knjigu. Jacobova djevojka, Gekkova kćer, ne zna za to.

Jake pristupa Gordonu nakon predavanja i među njima poteče kemija. Ne znajući za pozamašni račun u Švicarskoj, Jacob povjeruje Gekku da želi sresti kćerku ne bi li mu ona oprostila. Pritom niti ne sanja da će ga stari predator, željan osvete i povrata novca, pokušati iskoristiti.

U međuvremenu, Gekko i Jacob se nalaze na istoj poslovnoj strani jer svatko iz svojih osobnih razloga želi osvetu investicijskom bankaru Brettonu Jamesu koji simbolizira zločestog dečka Wall Street-a. No, obiteljska je strana priče puno važnija od poslovne. Slijedi niz neuspjelih pokušaja mirenja oca i kćeri.

Na kraju izgleda da je sporazum blizu. Jacob nasjeda na Gekkovu priču da će novac biti uložen u njegove energetske projekte, kćer potpisuje dokumente u Švicarskoj, ali novac umjesto na računu elektrane na alternativne izvore energije, završava na Gekkovom računu u Londonu gdje mu Gekko uskoro višestruko uvećava vrijednost.

Svjestan prijevare, odbačen od Winnie i k tome još saznavši da je trudna, očajni Jacob leti u London sa slikom ultrazvuka. No niti činjenica da će postati djed ne smekša staroga prasca Gekka. Ipak, u završnom obratu, kada je već 100 milijuna pretvorio u više od milijarde, Gekko sjeda na avion baš na vrijeme za ulazak u sladunjavu holivudsku završnicu. Prekida pokušaj mirenja Jacoba i Winnie, vraća 100 milijuna za alternativne izvore energije i izjavljuje još jednu legendarnu rečenicu: „Svi smo mi mješoviti.“ Tako sve završava happy end-om uz otvorenu mogućnost pretvaranja sljedeće inkarnacije Wall Street-a u solidnu sapunicu.

„Svi smo mi mješoviti“

Uistinu, ako malo bolje razmislimo, svi su likovi mješoviti. Simpatična je Winnie iznevjerila oca u zatvoru i ne trepnuvši zadržala stotinjak milijuna. To što se pred samom sobom i dijelom filmske publike pravdala da je otac kriv jer se brat predozirao prilično je nebitno u svjetlu moralnoga sivila da ne kažemo crnila u koje je upala. Još simpatičniji Jacob vrlo se lako pretvara u osvetnika koji ne preže od zakonom zabranjenih sredstava kao što je širenje lažnih vijesti radi manipulacije cijenama dionica investicijske banke koju vodi Bretton James.

Zanimljivo je i zašto se Jake želi baš njemu osvetiti: zato što misli da se njegov financijski mentor s početka priče Lou Zabel ubio jer ga je Bretton James ucijenio pristavši spasiti njihovu investicijsku banku za samo tri dolara po dionici. No Stone nam daje do znanja da je simpatični Lou puno toga skrivao u financijskim izvještajima i da je banka zapravo bila bezvrijedna, što problematizira crno-bijelu sliku Brettona Jamesa. Ne bih se čudio da za pet do deset godina odgledamo Wall Street III u kojemu Bretton James izlazi iz zatvora ne bi li se osvetio zločestom dečku Wall Street-a, Jacobu Mooreu.

Najmješovitiji lik je sigurno sam Gekko koji drži predavanje o „pretjerivanju“ Wall Streeta kao da je kakav ljevičarski profesor, a ne jedan od najomraženijih likova u financijskoj povijesti (podsjetimo da je lik Gekka inspiriran stvarnim likom Ivanom Boeskym).

U tom novom Stoneovom dualizmu, kroz poneku Gekkovu rečenicu probija stari predatorski duh („Kada treba birati između dva zla uvijek biram ono koje još nisam probao.“), ali Gekkov karakter ipak ostaje poput klatna koje se ljulja između dviju krajnosti. Jer na kraju se ipak moramo pitati: bi li zavodljivo pomirljivi Gekko vratio djeci dio novca da se kojim slučajem nije tako brzo obogatio u Londonu?

Ostavimo po strani je li skok iz moralne naivnosti odnosno moralnog determinizma Wall Street-a iz 1987. u moralni relativizam Wall Street-a iz 2010. iskaz autorova stava ili Stone na neki način pokušava manipulirati našom interpretacijom filma. Bitno je tek to da je moralni relativizam glavna poruka Wall Street-a II.

Ako sumnjate u to, pažljivo pogledajte ključnu scenu koja traje samo nekoliko sekundi: Gekko na dobrotvornoj zabavi susreće Buda Foxa (dvadeset i tri godine starijeg Charleya Sheena), koji se hvali kako je jeftino preuzeo i preprodao tvrtku u kojoj je radio njegov otac riješivši se viška radnika tako da ostatak života više ništa ne mora raditi.

To je isti onaj sin koji je na kraju prvoga dijela „izašao na pravi put“. To je isti onaj zviždač koji je, oblijepljen policijskim mikrofonima, izveo Gekka „pred lice pravde“. Ostaje nam zamišljati je li možda već tada, kao policijski doušnik, kovao plan kako provesti Gekkov naum u svoju korist? Drugim riječima, nije li mali Bud, koji je pred dvadeset i tri godine teatralno postavio sanjarsko pitanje: „Who am I?“, zapravo veći Gekko od samoga Gekka?

To je ključna Stoneova poruka: svatko je sposoban i za dobro i za zlo, i za mimikriju i samozavaravanje (i Winnie, i Bud, i Jacob …).

Homo bulla est

Dva Wall Street-a nisu samo dva različita filma. To su dva moguća pogleda na kapitalizam. Ta se dva pogleda ne reinkarniraju samo u umjetničkom stvaralaštvu Olivera Stonea. Možemo ih susresti i u medijima, političkim nastupima, intelektualnim debatama, pa i mjerama ekonomske politike. U konačnici, to su dva pogleda na zapadnu civilizaciju i ono što ju pokreće.

Prvi se pogled usuđuje moralno suditi jer pokretačku snagu kapitalizma ne vidi u nadi kao pozitivnoj osobini, već kapitalizam vidi kao prostor za afirmaciju pohlepe. Taj pogled na svijet podrazumijeva uvjerenje da se kroz postupke pojedinaca može izreći moralni sud o društvu, tj. o nekom njegovom segmentu ili obilježju (Wall Street-u, financijskom sektoru, tržištu kapitala, kapitalizmu…).

Drugi, stariji i zreliji pogled, suspreže se od osude, nesigurniji je, pa istražuje postoji li povezanost između kapitalizma i ljudske prirode: postoji li u pulsiranjima nešto neizbježno? U tom pogledu, Oliver Stone – moralist iz 1987., podiže ruke u znak predaje i ustupa mjesto starijem i mudrijem Oliveru Stoneu – istraživaču iz 2010., koji kao da kaže: griješili smo prebrzo izričući sudove, bili smo brzopleti 1987.; previše je toga što još ne znamo i ne razumijemo.

Zašto Oliver Stone mijenja glavnu poruku Wall Street-a 2010. u društvenom ambijentu u kojemu se kapitalizam čini puno više potrošenom robom nego 1987.? Jesu li dvadeset i tri godine životnog iskustva veći uteg na stavovima od razjarenog društvenog ambijenta u kojemu se financijski kapitalizam našao na optuženičkoj klupi, ili je Stone tek kontrarijanac koji traži dublji smisao u onome što je trenutno slabije, poraženo i nepopularno?

Odgovor na to pitanje ne znamo, ali znamo da je Oliver Stone očito fasciniran jednim važnim, možda i ključnim segmentom kapitalističkoga društva – financijskim tržištem.

U prvome ga je dijelu prikazao kao poligon pohlepe, no u drugomu poručuje kako intuitivno osjeća važnost njegova pulsiranja. Dramatične uspone i padove tržišta pokušava povezati s ljudskom naravi i dubljim djelovanjem prirode koja je kroz evoluciju uvjetovala ono što danas zovemo čovjekom.

Takva je poruka s početka filma, kada glavni lik Jacob Moore čita filozofski tekst koji govori o tome da su i čovjek i civilizacija nastali u balonu – baš kao što je rimski mislioc Varro govorio: Homo bulla est.

Jacob: „Majka svih balona. Pred-kambrijska eksplozija. Došla je pred 500 milijuna godina i pokrenula evoluciju. Došla je niotkud, posve slučajno.“ Čak i ako Varro nije imao pravo, tj. ako čovjeka ne možemo predstaviti kao napuhani balon, ono u čemu je ljudska rasa nastala uistinu jest balon, i to možda balon koji je nastao posve slučajno. Možda se taj arhetipski obrazac samo replicira u svemu što nesavršeno ljudsko biće pokušava stvoriti.

Piše: Velimir Šonje

Velimir Šonje, direktor savjetničke tvrtke Arhivanalitika, od kolovoza 2010. piše blog za www.banka.hr

Izvor: www.banka.hr

Katarina Ott

Autorica  je ravnateljica Instituta za javne financije

Vlada je u roku od par dana donijela dva posve suprotstavljena dokumenta. Prvo, prijedlog Smjernica za pomoć poduzećima u teškoćama koje predviđaju i pretvaranje potraživanja države u udjel u kapitalu, a zatim idejno savršen Program gospodarskog oporavka kojem je jedan od glavnih ciljeva smanjenje uplitanja države u gospodarske tokove. Imamo li jednu ili dvije vlade i kojoj od njih vjerovati – onoj od četvrtka ili onoj od ponedjeljka?

Vlada je u ponedjeljak 19. travnja objavila Program gospodarskog oporavka koji je idejno odličan i koji bi kao strateški dokument zaista trebalo pozdraviti. U Programu stoji gotovo sve ono za što se Institut za javne financije već godinama zalaže – povlačenje države iz gospodarstva, provođenje nužnih strukturnih reformi, racionalizaciju javne uprave, povećanje efikasnosti javne uprave, smanjivanje proračunskih rashoda, pojednostavljenje poreznog sustava, reformu sustava potpora…

Sve što smo željeli nalazi se u Programu, no sličnih smo takvih dokumenata već imali, obično pod nazivom strategija. Kad smo već pri vojnoj terminologiji, valja napomenuti da se do sada nikad od strategije nije prešlo na taktiku. Uvijek je izostajala operacionalizacija za koju ni u ovom Programu nije jasno navedeno kada će uslijediti.

U ovom dokumentu nedostaje tko je konkretno odgovoran za provedbu pojedinih aktivnosti, u kojim rokovima, što će tko i kako raditi, koliko će to koštati i jesu li i od kuda predviđena sredstva za provedbu.

Program naime predviđa dosta aktivnosti koje će – ako se budu provodile – itekako koštati. Poticanje investicijskih projekata s naglaskom na energetiku (naglasak na obnovljive izvore), zaštitu okoliša (naglasak na „zelene“ tehnologije) ili infrastrukturu (željeznice, morske, riječne i zračne luke, vodoopskrba) samo su neki od primjera. Koja su ministarstva nadležna za provedbu kojih dijelova tih aktivnosti? Koji su rokovi konkretno po fazama za svaku od tih aktivnosti? Što će tko i kako raditi? Koliko će koja od tih aktivnosti po fazama koštati i jesu li ta sredstva predviđena i od kuda?

Kada se u Programu i nude rokovi oni su prilično neambiciozno postavljeni. Izrada registra zaposlenika javnog sektora predviđa se do 31. ožujka 2011. Većini zaposlenih u javnom sektoru plaće se doznačuju preko državne riznice, pa se taj podatak zna već i sada. Ako Vlada zaista želi registar zaposlenih u javnom sektoru, to bi joj na zahtjev javna poduzeća i izvanproračunski fondovi mogli poslati u tjedan dana. Naravno da se tu pojavljuje dodatni problem definicije i obuhvata javnog sektora, a na to će se nadovezati drugi dio ovog teksta. Postupno smanjenje udjela i prihoda i rashoda opće države u BDP-u za 3 postotna boda predviđa se tek do 2020. Budući da proračun opće države u Hrvatskoj iznosi gotovo polovicu, dok je prosjek zemalja u tranziciji tek oko jedne trećine BDP-a, proces njegovog smanjenja bi zaista trebao biti brži.

Čitatelju Programa na kraju se nameće pitanje kako će i na temelju čega Vlada jednom mjesečno analizirati efekte i status svih mjera i aktivnosti kao što stoji na kraju Programa.

Ista ta Vlada je samo četiri dana ranije, u četvrtak 15. travnja, objavila prijedlog Smjernica za pomoć poduzećima u teškoćama. Poduzećima se namjerava pomoći s dvije vrste potpora: otpisom i djelomičnim otpisom duga prema državi, te pretvaranjem potraživanja države u udjele u kapitalu, odnosno dokapitalizacijom. Riječ je o zajmovima, porezima, doprinosima, carinama i sličnim dugovanjima poduzeća.

Zahtjeve za te potpore prvo će rješavati nadležna ministarstva, a zatim će se s njima morati suglasiti Ministarstvo financija. Nakon suglasnosti Ministarstva financija zahtjeve mora odobriti Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Nakon odobrenja Agencije, konačne odluke donosi Vlada. Kod poljoprivrede i ribarstva čitav se postupak odvija bez Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Nažalost, nameće se čitav niz problema:

- Tko će i na temelju čega odlučivati o tome hoće li se dug prema državi otpisati ili pretvoriti u udjel države u kapitalu?

- Definicija „poduzeća u teškoćama“ je vrlo diskutabilna, a predviđene su i iznimke.

- Upitna je sposobnost ministarstava da stručno i nepristrano obrađuju zahtjeve te provjere zadovoljava li tražitelj silne kriterije navedene u Smjernicama. Tko je to u nadležnim ministarstvima sposoban ocijeniti da određena potpora minimalno narušava tržišno natjecanje ili procijeniti učinke na državu i gospodarstvo? Tko će u Ministarstvu financija davati te suglasnosti? Opet se postavlja pitanje nepristranosti, sposobnosti i kompetentnosti javne uprave, pogotovo u uvjetima zabrane zapošljavanja i neadekvatnog nagrađivanja. Možda će Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja uspjeti onemogućiti bar neke neutemeljene zahtjeve, no poljoprivreda i ribarstvo koji nisu u njenoj nadležnosti mogli bi se oteti kontroli.

- Realna je bojazan da će Smjernice povećati udio države u gospodarstvu. Osim toga, radnici poduzeća u kojima država postane suvlasnik s pravom će povećati svoja očekivanja od države.

- Smjernice uza sve ostalo stvaraju i prostor za arbitražno odlučivanje i korupciju.

Ukratko, Smjernice i Program nude različite poglede Vlade na rješavanje gospodarskih problema

Izvor: www.bankamagazine.hr

Iz nekog razloga u Hrvatskoj sve se radi u žurbi, ili kao da se radi u žurbi. Tako i Program gospodarskog oporavka hrvatske Vlade. Program je javnosti predstavljen u 27 slajdova. Materijala koji ih podržavaju možda još ima, a možda i nema, ne može se znati.

PowerPoint prezentacije svode poruke i argumente na sms dužinu, kako kaže jedan ekonomist, pa se i program mora iščitati iz njih. Već su započeli intervjui kreatora programa i ministara, no i intervjui su komunikacijska linija manjeg otpora u odnosu na sustavno sastavljen i argumentiran dokument.
Forma Programa gospodarskog oporavka svakako je neobična i možda unikatna među gospodarskim programima, ali je u njoj možda sadržano i neko lukavstvo uma. Naime, ovakav kakav je Program se može politički modificirati: što prođe – prođe.

1. – 6.

Prvi slajd programa je naslov, drugi je sadržaj a treći, četvrti i peti su opis krizne gospodarske situacija. Tu su sms poruke tipa “nelikvidnost još uvijek raste i ugrožava opstojnost zdravih tvrtki“.

Ni šesti slajd ne govori puno. Pod naslovom “Svrha Programa” ne kaže se precizno koja je njegova svrha, nego što “uvažava“ na što “upozorava“ što “predlaže“ i što Program “naglašava“.

Netko će reći da se ovakvom analizom cjepidlači. Netočno, dapače – sasvim suprotno.

Od Programa Vlade, a i od njegovih kreatora Sandre Švaljek, Željka Lovrinčevića, Borislava Škegre i Željka Perića, očekuje se puno, s obzirom na njihov stručni i akademski renome, i s obzirom na odgovornost Vlade. Detaljna analiza je ono što bi i kreatori i Vlada morali očekivati, željeti i zahtijevati od hrvatske javnosti, a ne površnu ad hoc medijsku galamu.

Dakle, pod naslovom Svrha na šestom slajdu stoji da “Ovaj program predlaže kako konzistentnim programom vratiti gospodarstvo na putanju održivog rasta” i sl. Ni na šestom slajdu još nema očekivanog programskog sadržaja osim samokarakterizacije da je program konzistentan.

Konzistentnost je za određeni izričaj i dokument vrlo važan kriterij. Kant tvrdi da je konzistentnost ključni zadatak onoga koji misli. Ako dakle program sam sebe kvalificira kao konzistentan, onda mu analitičari imaju zadatak pristupiti vrlo temeljito.

Vlada redovito ističe, a i u ovom Programu, “odgovornost svih građana”. Preuzimanje odgovornosti nije moguće bez pažljivog čitanja i detaljnog razumijevanja, bez diskusije koja razjašnjava o čemu je riječ pa ako i bude kritičkih primjedaba i nerazumijevanja nitko se ne bi trebao vrijeđati.

Je li Program konzistentan?

Bilo bi doduše bolje da su tvorci programa prepustili drugima da ocijene je li konzistentan, izražavalo bi to jednu skromnost prikladnu “služenju narodu”, što je uostalom jedan od samorazumljivih zadataka Vlade, koji se u Hrvatskoj ne ističe često.

Da se bude konzistentan još nije dovoljno biti neproturječan. Neproturječni su i stavovi, misli, aktivnosti koji jedni s drugima nemaju nikakve veze. Konzistentan znači da su stavovi i aktivnosti usklađene, da su – na primjer – fiskalne mjere o kojima se najviše govori (ne slučajno) usklađene s drugim elementima programa, da se međusobno podupiru.

Međutim, prema onome što je ponuđeno javnosti, slajdovi u najboljem slučaju ne proturječe jedan drugom. Gotovo da nema prijedloga i ideje koji već nisu bili u javnosti, samo su sad u  sms obliku. Pitanje je koliko će se moći provoditi “konzistentno”.

I to vjerojatno ima svoje političke razloge, pri čemu političko «lukavstvo uma»  ne treba minorizirati, ali ga valja prepoznati i konstatirati.

7. – 8.

Slajdovi sedam i osam nose naziv: (7) Da bismo iskoristili snage i prilike koje dolaze … (8) moramo mijenjati naša shvaćanja i navike. Na slajdu sedam se govori da je u Hrvatskoj klima ugodna, što je dosta upitno, iako je ovih dana lijepo vrijeme, ali za sam Program teško da je presudno.

Iluzije o ugodnoj klimi u Hrvatskoj gdje snijeg u travnju pada neposredno uz obalu Mediterana potpuno su nepotrebne, ali – kao što je rečeno – za Program nisu presudne (pa čemu su onda tu, radi konzistentnosti?)

Zajedništvo i solidarnost

Slajd osam, o mijenjanju navika, sastoji se od parola, što je primjereno sms mediju, no ove su parole važne, prije svega jer vjerojatno izražavaju najdublja uvjerenja kreatora programa. Suština je tog opredjeljenja da država može samo stvarati poticajno okruženje, no za gospodarski su rast odgovorni svi.
Na ovom se slajdu počinje nazirati kako bi Program, do kojeg još nismo došli, mogao izgledati. Osobno, najdraža mi je poruka da “put prema oporavku i gospodarskom rastu zahtijeva suradnju, zajedništvo i solidarnost” možda zato što od autora programa takvo što nisam očekivao. Uostalom, prvi medijski komentari na taj dio uopće nisu obratili pažnju nego isključivo ističu nemilosrdnost programa.

To ne iznenađuje – nemilosrdnost, zanemarivanje suradnje, surovost kompeticije, a ne uredjena i fer kompeticija, dosta su izražene karakteristike balkanskog diskursa. Pitanje je samo koliko se “suradnja, zajedništvo i solidarnost” u programu “konzistentno” reflektiraju.

Na koji će način autori programa, te ministri koji će ga provoditi izraziti zajedništvo i solidarnost kako bi osigurali suradnju. Osim “lukavstva” i eventualne političke trgovine u dopustivim granicama za provedbu svakog programa ključno je povjerenje.

Stjecanje povjerenja Vladi je olakšano činjenicom da se oporba ne ističe kreativnim idejama, ali to još nije dovoljno da se pridobije ni dosadašnje ni buduće gubitnike. Provedba programa dobrim dijelom ovisi o tome.

9. – 10.

Napokon, na slajdu devet dolazimo do “Temeljnog cilja programa i načela njegovog ostvarivanja”.

Temeljni cilj je gospodarski oporavak, a načela su “stabilnost”, “održivost” i “socijalna pravednost»” (rado naglašavam ovo treće). Naravno, ništa još ne jamči da su cilj i načela konzistentni s programom.

Temeljni cilj i načela imaju i nastavak na desetom slajdu. Međutim, tu na desetom slajdu, iako se naslovom najavljuju načela, već se iznose i “poluge” za realizaciju programa (prije samog programa).

Uz dovođenje u red javnog sektora u financijskom smislu riječi, što je očito ključni sadržaj programa, i što ne čudi s obzirom na to što su karijere autora duboko u javnim financijama, a da je glavni koordinator provedbe Programa potpredsjednik Vlade i ministar financija Ivan Šuker, jedna od poluga je i “ubrzanje” reformi u pravosuđu, zdravstvu …

Budimo objektivni, to bi morao biti redovni zadatak Vlade i njezin redovni pristup, nikakva programska poluga. Sličnih “mjera”, pojačanja nadzora,  u programu ima dosta. Ali, već smo na desetom slajdu, prošli smo trećinu, a teško možemo reći da smo  puno saznali.

Slajd 11. – Program je necjelovit!

Napokon, 11. slajd naslovljen “Područja nužnog djelovanja i potrebne aktivnosti” zapravo je novi sadržaj Programa. Do ovog slajda sve je bio uvod. Ovdje su pobrojana tri ključna područja:

-    dovođenje u red države (fiskus, javna uprava, upravljanje državnom imovinom)
-    potpora oporavku i rastu (promocija hrvatskog gospodarstva)
-    odgovornost prema budućim naraštajima (na primjer, briga za okoliš i obrazovanje)

Autori ponovo ističu da su aktivnosti konzistentne i komplementarne. To se inače od gospodarskih programa zahtijeva, ali se ne postiže na taj način da se to tvrdi i ponavlja. Borislav Škegro izjavio je u business.hr-u da je program konzistentan jer “vodi računa o konkurentnosti gospodarstva u izvozu”!

Ovdje, na 11. slajdu mjere se razvrstavaju u kratkoročne (2010), srednjeročne – do ulaska u EU što tko zna kad će biti, a u dugom roku, do 2020, tko živ tko mrtav.

Zanimljivo je međutim da autori ovdje ističu kako tu nije potpuni popis aktivnosti za ubrzanje gospodarskog oporavka! Uostalom, posljednja rečenica, na slajdu 27. kaže da će Vlada po potrebi uvoditi i dodatne mjere. To je dosta čudno za jedan “konzistentan” program.

Opet, nije riječ o cjepidlačenju. Logičnije je pretpostaviti da se iza toga nešto krije, da postoji nešto što nam još ne žele reći.

A osim toga, zašto se vodećim hrvatskim intelektualcima i ljudima koji su na sebe preuzeli odgovornost vođenja države ne bi tražila dlaka u jajetu. Pa to samo može biti korisno.

Slajd 12. su principi, odnosno parole, koji će se slijediti u procesu transformacije uloge države. Ništa posebno.

Slajd 13. – Napokon mjere!

Neposredno prije polovice prezentacije prvi se put navodi desetak neposrednih aktvnosti fiskalne politike. Taj dio Programa javnost već dobro zna, ali se iz onoga kako su te aktivnosti navedene u programu ne može puno zaključiti.

Na primjer, hoće li se uspjeti prodati državni udjeli u trgovačkim društvima manji od 25 posto u 2010. godini, a upravo je tako navedeno u programu. Navodno tih udjela ima na stotine. Što ako se ne uspije? Ako je program “konzistentan” hoće li time doći u pitanje? Ili ta “aktivnost” naprosto u sms formi izražava namjeru.

Kao da su autori programa unaprijed sami sebi odrekli odgovornost za neuspjeh ili neizvršavanje odredjenih aktivnosti; oni nisu krivi. Međutim, ako nemaju ozbiljne osnove vjerovati da bi ta mjera mogla biti provedena, zaista je besmisleno navoditi da će biti provedena u 2010. To potpuno podriva ozbiljnost programa, ozbiljno shvaćanje programa i spremnost drugih da se u njega uključe. Dakle, ne računa se da bi Program i potreba gospodarskog oporavka mogli privući sudjelovanje ostalih, nego će se to osigurati drugim sredstvima, koji s Programom nemaju veze.

Slajd 14., srednjoročne fiskalne aktivnosti: Idemo sad ozbiljno!

Ako su kratkoročne aktivnosti fiskalne politike i politike upravljanja državnom imovinom koncipirane po principu što prođe, prođe, onda kako shvatiti tek srednjoročne aktivnosti.

Već neko vrijeme u hrvatskoj javnosti kola ideja o donošenju zakona o fiskalnoj odgovornosti. Što to zapravo znači? To znači da bi se javna potrošnja zamrznula (ili ograničila) na određenoj razini.

Međutim, proračun se donosi svake godine, i on je zakon, pa se svake godine ipak ide u rebalans proračuna. Također, sporazum iz Maastrichta je svojevrsni zakon o fiskalnoj odgovornosti, pa su ga kršile i najodgovornije članice EU. Hrvatska je već nekoliko puta imala trogodišnju projekciju proračuna, ali kao da i nije!

Srednjoročne mjere su predviđene za razdoblje do ulaska Hrvatske u EU. Jedna od njih predviđa da bi se propisi EU u tom slučaju “dosljedno” primjenjivali. Toliko o tome koliko sami sebe i ovaj program shvaćamo ozbiljno.

Slajd 15., javna uprava – smanjivanje broja zaposlenih tek iza 2010.

Što se tiče javne uprave, u ovoj se godini predviđa tek izrada planova i analiza za njezinu reformu i racionalizaciju. Tako je i s najkomentiranijom aktivnošću, smanjivanjem broja zaposlenih u javnoj upravi za pet posto. Naime, za ovu je godinu tek predviđena “izrada plana” za tu aktivnost. Izrada registra zaposlenika javnog sektora predvidjena je do kraja ožujka 2011., za godinu dana.

Euforiji rezača javne uprave dakle nema puno mjesta, što je – meni osobno – prihvatljivo, ali je pitanje kako će program proći kad tu činjenicu uoče i drugi. Reforma lokalne samouprave je desetgodišnji pothvat.

Slajd 16. – pripreme, izrade i dosljedna primjena

Kad je riječ o državnoj imovini, od prvih šest kratkoročnih ovogodišnjih aktivnosti, pet su “izrada evidencije”, “priprema plana”, “donošenje plana”, “priprema” i “izrada kodeksa”, a šesta je “dosljedna primjena”, kao da se nedosljedna primjena uzima pod nešto normalno.

Slajdovi 17. i 18. – Vlada će do ljeta platiti sve svoje račune

Slijedi dio programa koji se odnosi na poticanje gospodarskih aktivnosti. Ključna je točka 1, da će Vlada do 1. lipnja platiti sve svoje račune i račune trgovačkih društava i institucija  pod njezinom kontrolom. Možda je ova interpretacija radikalna, ali i treba biti. Umjesto da joj se daje popust, nek se Vlada izvlači od svoje obaveze izvrdavanjem da se nije baš tako mislilo.

Zanimljiva je i “preporuka” HUP-u da redovito objavljuje popis poduzetnika s najvećim dospjelim dugovanjima. No comment!

Brodogradnja

Točka pet slajda 18. puno govori o karakteru Programa. Ona glasi: “izrada izlaznih strategija za nekonkurentne dijelove industrija uz potpore za prekvalifikacije i zbrinjavanje»”. To je brodogradnja, u desetak riječi. Već je nekoliko puta najavljivano da za brodogradnju postoji Plan B. Iz ovoga proistječe da mu tek slijedi “izrada”.

Slična “izrada programa” namijenjena je i malim i srednjim poduzetnicima, a i Zakon o postupanju i uvjetima gradnje odsad će se primjenjivati “dosljedno”.

Slajd 20., Pravosuđe – Mrkva ili batina?

Ovdje, skočit ću na slajd 20., koji govori o Reformi pravosuđa. Znači, Zakon o gradnji odsad će se primjenjivati dosljedno, što dosad dakle nije bio slučaj, ali nema veze, no u sklopu Reforme (što s time imaju Švaljek, Škegro, Lovrinčević i Perić) sudbena vlast bit će “poticana” da Zakon o stečaju provodi učinkovitije. Kako? Hoće li im biti povećane plaće? Ili će biti kažnjavani? Mrkva ili batina?

Na slajd 19., promociju hrvatskog gospodarstva, potencijalno vrlo važan i perspektivan posao, ne treba trošiti riječi. Prva je mjera “osnivanje međuresorne radne grupe radi identifikacije…”, a druga “izrada programa”.

Slajd 21. – Ključni problem, nerazrađen

Kad je riječ o tržištu rada, ključnom mjestu svih hrvatskih gospodarskih problema, nije navedena nijedna konkretna aktivnost, osim vremenskog ograničavanja (skraćivanja) primanja naknade za nezaposlene. Principi koji su istaknuti na stranici 21. su potpuno prihvatljivi, ističe se prekvalifikacija, podizanje razine obrazovanja, volontiranje…

No, u slajdovima 21. i 22. ne može se pročitati više od principa.

Istina, problem tržišta rada u Hrvatskoj, najveći hrvatski gospodarski problem, ne može se artikulirati u obliku sms poruka. Zapravo, teško da ga je itko artikulirao u bilo kojem obliku a da ta artikulacija može proizvesti neki kratkoročni program.

Tržište rada po svojoj je strukturi inertno, procesi traju dugo, efekti slijede mjere u dugom razdoblju, osim kad se – kao u devedesetima – u kratkom roku umirovi više stotina ljudi u radnoj dobi, a neki i u punoj snazi. Tu pogrešku Hrvatska će ispravljati možda i desetljećima, ako je uspije ispraviti ikad, jer je tim procesom zakoračila na jednu stranputicu s koje teško može izići. Utoliko, slajdovi 21. i 22. nisu mana ovog Programa.

Slajdovi 23. i dalje

Kako program odmiče kraju tako ulazi u područja u kojima se ne mogu primjenjivati jednostavne mjere, kao što su povećanja i smanjivanja pojedinih naknada i poreza. Reforme sustava znanosti  obrazovanja ključno ovise o ljudima koji se s njima uhvate u koštac. Mjere koje su navedene su ponovo «pripreme», «izrade», “promocije”… Drukčije možda i ne može biti.

U televizijskoj je emisiji Lovrinčević spominjao reformu sveučilišta, zaista vrlo važan proces, no od toga u Programu nema ništa. Ključno je dakle pitanje autoriteta onih koje te mjere budu provodili.

Slično je i s programom brige za okoliš. To su ona meka, manje egzaktna, ali ne manje važna znanja i fenomeni koji u jednom ovakom Programu imaju mjesto utoliko da pokažu da se na to mislilo.

U biti, ako u Hrvatskoj išta treba napraviti sustavno, odlučno, i kvalitetno to je civiliziranje zapuštenog sustava vrijednosti koji se očituje u zapuštenom obrazovnom sektoru te u sektorima zaštite okoliša i učinkovite upotrebe energije i prirodnih resursa.

To je sukladno na početku spomenutoj promjeni sustava vrijednosti, ali sustav vrijednosti se ne mijenja gospodarskim programom za oporavak. Ako pak gospodarski program za oporavak ovisi o promjeni sustava vrijednosti efekt je upitan.

Slajd 26. pokazuje, slično kao i kod reforme javne uprave, da prije zahvata u  povlaštene mirovine ide njihova “revizija”, ali se ambiciozno predviđa da bi već ove godine one mogle biti i smanjene.

Ovdje, na slajdu 26. vidi se što se mislilo pod “punom primjenom OIB-a” o kojoj se govorilo ranije. Naime, na osnovi OIB-a će se analizirati sustav socijalnih naknada, a u drugoj godini bi on mogao biti i suvislije organiziran.

Program bez rizika

Slajd 27. završava s “to be continued”, rečenicom da će “po potrebi biti donošene i druge mjere” i to bi mogao biti kraj ovog prikaza. Drugi su program već iskritizirali, prilično paušalno ne pozivajući se na konkretne elemente programa. Tako Damir Novotny izjavljuje da kreatori programa ne bi kod njega prošli na ispitu. Ružno.

Iako sam program pažljivo čitao, što se – nadam se – vidi nisam sklon iznijeti neku takvu paušalnu sintezu.

Rekao bih da je unatoč PowerPointu stilski dosta loš, da nije redigiran. Na primjer, poduzeća koja se “oslanjaju na državne narudžbe i državne projekte” nazivaju se “autarkičnima”, dakle samodovoljnima, što mi se čini kontradiktornim, pa možda i nekonzistentnim.

Bilo bi dobro kad bi intelektualci, koji drže do sebe, izbjegavali takve nejasnoće. To je onaj novi sustav vrijednosti koji bi bilo dobro afirmirati, ali treba poći od sebe.

Osim toga, autori Programa nisu izabrali jednu ideju, neku sintezu, neku poantu na kojoj inzistiraju. Program je kompilacija koječega što je u javnosti već bilo s jednim izuzetkom.

Poljoprivreda, na kojoj se može brzo i efikasno poentirati, s kojom je povezano nekoliko desetaka postotaka hrvatskog stanovništva, u programu je gotovo sasvim ispuštena, premještena je u srednji rok, dakle opet za nikad.

To govori koliko su autori bili kreativni a koliko su kalkulirali. Zato je i sudbina programa kao cjeline upitna već za koji mjesec, ali ako se do 1. lipnja dovedu u red dugovanja dužnika pod kontrolom vlade to će biti puno.

Pročitajte Program gospodrskog oporavka Vlade Republike Hrvatske.

Izvor: www.bankamagazine.hr

Je li objava registra branitelja rezultat krađe povjerljivih podataka ili vješta manipulacija za www.banka.hr analizira Damir Paladin, stručnjak za informacijsku sigurnost

Krajem 2009. godine poharan je Google i tridesetak drugih američkih high-tech kompanija. Nepoznati su napadači ukrali vrijedne poslovne informacije, dijelove povjerljivog programskog koda, kao i drugo intelektualno vlasništvo. Radilo se navodno o kineskim hackerima.

Tri mjeseca nakon toga, hrvatska javnost je također zaokupljena krađom podataka, no upada u oči činjenica da se u našem slučaju ne radi o vrijednom intelektualnom vlasništvu, ili inovativnom programskom kodu, već o podacima veće, ili manje, točnosti i značaja samo za lokalnu upotrebu.

Je li objava Registra branitelja rezultat krađe povjerljivih podataka ili vješta manipulacija? Istinu možda nećemo nikada saznati, no razmotrimo obje mogućnosti.

Database sustavi

Informacije – korporativne i privatne, a kako se čini i državne, još uvijek se ne percipiraju posebno vrijednima takvog truda i investicija. Ako je Registar branitelja zaista visoko povjerljiva informacija, onda je trebao biti pohranjen na dobro kontroliranim mjestima uz izuzetno ograničene mogućnosti pristupa. Svim osobama koje su imale opravdani razlog za pristup Registru, takva je prava trebalo ciljano i pojedinačno dodjeliti, a svaki se pokušaj pristupa trebao evidentirati.

Osobito upada u oči da se radi o relativno velikoj datoteci kakva se obično ne sprema, ili koristi, u uredskim paketima, npr. Excelu, već isključivo unutar database sustava. Pristup i korištenje database sustava podliježe strožim pravilima, a na raspolaganju su i bolje mjere zaštite. Ako je pak postojalo više kopija ovih podataka, onda se očekuje vođenje evidencije o svim kopijama i jednaka je obveza zaštite ovih podataka za sve korisnike.

Po svemu sudeći, u ovom su slučaju jake mjere zaštite izostale, a standardne mjere zaštite odavno su postale preslabe za zlonamjerne korisnike s elementarnom informatičkom edukacijom.

Insider

Pretpostavimo da je posrijedi sigurnosni incident i krađa vrijedne datoteke, podjednako značajne državi, kao i osobama s ovog popisa. Informatički stručnjaci ovime ne bi trebali biti pretjerano iznenađeni. Iako se u svijetu smatraju značajnom i realnom prijetnjom, insideri se u našim tvrtkama uglavnom ne percipiraju kao realna opasnost.

Pri tome se zaboravlja da insider može izazvati puno veću štetu od vanjskog napadača: insider je jako dobro upućen u korporativne vrijednosti, zna gdje se one nalaze, veoma često zna i kako do njih doći.

Pored svega, njegovo djelovanje je veoma prikriveno i ne izaziva šum koji obično izazivaju vanjski napadači. Čak i kad se pojavi dijelić sumnje u insidere, na koncu obično prevlada činjenica da je djelotvorna obrana od insidera složena i skupa, pa management odbija takve investicije i informacijski sustavi ostaju nazaštićeni od ovih prijetnji.

Manipulacija

No, vratimo se drugoj pretpostavci, da je objava Registra branitelja nečija vješta manipulacija. Dakle, pretpostavimo da je objavljen zapravo netočan ili nekompletan registar, s izmjenjenim podacima, a akciju su provele osobe koje imaju nesmetan pristup ovim podacima.

Ni ovo nas ne bi trebalo iznenaditi. Motiva za takav postupak ne nedostaje, a manipulacija javnošću i informacijama bilo je oduvijek (i posvuda).

Novost, u ovom sučaju, predstavlja činjenica da se manipulacija temelji na naizgled pouzdanoj datoteci i cjelovitom informatičkom projektu, a u “narodu” obično vlada mišljenje da “kompjuter ne može pogriješiti”.

U svjetskoj praksi je već bio primjera motiviranih manipulacija podacima. U javnosti se o njima govorilo najčešće u kontekstu manipulacije poslovnim informacijama koje bi izazivale fluktuacije cijena dionica, pa time i zaradu onima koji su stajali iza takvih manipulacija. U našem slučaju, nema direketnih financijskih motiva, no količina energije pokrenute objavom Registra branitelja svakako je značajna.

Pravni mehanizam

Objavu samih podataka na internetu treba gledati odvojeno od same krađe. U tome nema ničeg tehnički sofisticiranog. Također, ne stoji sasvim činjenica da je nemoguće otkriti počinitelje. U svakom slučaju, američki provider ima adresu računala s kojeg su podaci postavljeni na server, što još uvijek ne jamči otkrivanje identiteta osobe, no krug može biti značajno sužen.

Ovdje se radi isključivo o pravnom mehanizmu putem kojeg se ti podaci mogu zatražiti. Uvjeren sam, na primjer, da bi holivudski producenti u kratkom roku saznali ime osobe koja s hrvatskog servera omogućuje spuštanje najnovijeg filmskog hita.

Na kraju, bez obzira na motiv i scenarij, objava Registra branitelja nam govori da su državni i osobni podaci zapravo ničiji podaci i da možemo očekivati daljnje zloupotrebe ili manipulacije ovim podacima.